a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 #

božidar đukić - tragicna pogibija branke djukic 1. deo lyrics

[tekst pjesme “tragična pogibija branke đukić”]

“ej, mila sestro, nagorkinjo vilo
sjećaš li se nije davno bilo?
ispričaj mi, tvojijeh ti krila
đe pogibe moja sestra mila”

kad ču vila tužna dozivanja
podiže se sa jelova granja
pa se vinu na lagana krila
put čakora, đe je juče bila
visoko se pod oblake vinu
da bi pravu kazala isginu
na vitu se jelu naslonila
ej, pa ovako tužna govorila
“otkako je bog stvorio vile
te su našim nebom krstarile
gledala sam bitke i megdane
i stravične i krvave dane
kad ostaju majke samohrane
kad za slavu umiru junaci
đe se lome sablje i barjaci

ali takve muke i žalosti
ja ne viđoh od moje mladosti
kad me pitaš, kazaću istinu
za krv ljudsku nеvino prolitu
što zelene zali borovnjakе
krv nevinu od đukića branke

na čakoru, krvavoj glavici
prije sviće nego u ravnici
prije sviće, a kasnije mrče
a oblake zaklanjaju smrče

u velikom ledu i snijegu
đe se vuci i međedi legu
tudije su kosti od junaka
mnogo prije dolaska turaka
a čakor je otkad je svijeta
međa crne gore i kosmeta
po ovome strašnome brijegu
nekad stare karaule bjehu
i granica turska i kaurska
tudije su agovali turci
tuda su se vijali hajduci
tudije je čuvena pustinja
od varoši peći do gusinja

no, guslare, ja ti šćedoh reći
o krvavoj, velikoj nesreći
pa sa ovog krvavoga puta
izašla je branka iz auta
divna bješe kô s planine vila
kao da je moga roda bila
ispod grla đerdan ispučila
a niz pleći kose razaplela
lijepa je kô s komova jela

vitka stasa, a divnoga glasa
kada krače, kô da srna skače
kad govori, kô slavuj u gori
ej, kad diše, list na gori njiše

kad se mlada iz auta skide
na planinske katune da ide
ide mlada od varoši peći
a uživa u velikoj sreći
i posmatra sa ove visine
ravna polja, brda i planine
bijahu je želje ponijele
da obiđe stare roditelje
ona prođe pro čakor planine
sa namjerom da se sjutra vrne
jer planina ne bijaše strašna
tu je branka kô dijete rasla
pila hladne vode sa izvora
borovnice brala sa čakora

plela vijence od žutog jablana
čobanica iz mladijeh dana
dan je lijep, bez kiše i gliba
za sat može stići do koliba
da što prije dođe svome domu
ne zna, jadna, da svom ide grobu

a ne sjutra natrag da se vrati
jer će danas životom da plati
usred podne u prokletoj gori
sretoše je rđe i zlotvori
usred gore i jelova hlada
pitaše je “čija li si, mlada?”
“ja sam branka, šćer đukića rada”
“stan polako, ne hitaj, đevojko
da putuješ s nama, crnogorko
s nama ti je ići slobodnije
kroz gudure ove, prokletije”
al’ se branka okretati ne šće
no kâ munja naprijed poleće
pa iz grla bijela doziva
“ima l’ koga u planini živa?”
no da vidiš ljudske idiote
poluđeše od nje ljepote
obuze ih životinjsko svojstvo
da se stidi deveto potomstvo

prijekim je putem otiskoše
usred gore branku prestigoše
sa zapetim u ruci pištoljem
pa se branka nađe pred nevoljom
nasrnuše na ljudsko dijete
nit se boje suda, nit osvete
je l’ istina, o veliki bože
da to čovjek uraditi može?

uperiše zapetu zbrojevku
da prepadnu divnu vasojevku
ženska glava muški govoraše
“pljujem na vas i oružje vaše
vi mislite da možete živu
obeščastit đukića odivu”

stalno ove nasrću nemani
al’ se muški vasojevka brani
za spas svoje časti i ponosa
ne bi bolje smiljanića kosa

rada oca dozivaše svoga
“u planini da li ima koga?”
mrtva brata iz groba doziva
jer je muka dodijala živa
“đe ste danas, ne bilo vas, bože
da mi iko na muci pomože?
crni vrane, što ćutiš na grani
sleti, jadan, te me kljunom brani
ili hajde niz planinu vini
tamo đe su đukića katuni
te im kaži i pleme pobuni
da na čakor planinu izađu
da me živu ili mrtvu nađu”

crna ptica ode po bespuću
tražit’ rada i njegovu kuću
te mu kaza pogibiju crnu
pa se natrag uz planinu vrnu
razbojnici neobične ćudi
uradiše što ne rade ljudi

prepali se junačke osvete
i ubiše nevino dijete
od nepunih devetaest ljeta
oj, sudbino crna i prokleta

nadaše se branku kad ubiju
ovo sramno djelo da prikriju
a kako im na pamet ne dođe
da je ona od junačke rođe
da to nije tanko lozovina
nego pleme od trista godina
đukići su stari tri vijeka
majka im je lijeva rijeka
a komovi njina kolijevka

viđelo se na mjesto zločina
da je bila ženska veličina
priznale su krvave ubice
da je njima pljuvala u lice
kao nekad u vremena stara
đukić ruža iz kraljskijeh bara
u gusinje kad ubi žandara

kad zanoći u planini branka
crna joj je snijevala majka
viđela je zmiju nesprimnicu
đe je zakla za ruku desnicu
te je noći snijevao rade
da od zlata jabuku imade
i ona mu u rijeku pade
gazio je kroz mutnu rijeku
gleda ljude jelu đe sijeku
pas mu svunoć oko tora vije
a jutros mu kokot pjevô nije
kâ roditelj nešto predosjeća
da ga čeka velika nesreća

kad je rujna zaruđela zora
krenu tužan putem put čakora
rekao bi da ga nešto vuče
ej, đe je branka poginula juče

kad je bio na prve bogaze
kuda ljudi s konjima prolaze
bogaze su krvlju pokapati
on očima ispod puta svrati
kod dva bora između proplanka
mrtva leži ojađena branka
jedva, tužan, prepoznade branku
ej, na crnome jutru i uranku”

- bozidar dukic lyrics

Random Lyrics

HOT LYRICS